Kako je pritisak rastao i gomila se jurila za pogledom na povijest, Philu Mickelsonu bi bilo lako srušiti se.

Golfer za kojeg mnogi vjeruju da bi osvojio još mnogo velikih naslova da nije dosegnuo vrhunac u isto vrijeme kad i Tiger Woods, Mickelsonu se ukazala zlatna prilika da osvoji svoj šesti major u teškim uvjetima u posljednjem kolu PGA Prvenstvo na Ocean Course, otok Kiawah.

Mogli ste mu oprostiti neka drhtava koljena i nervozne trenutke, ali Mickelsonova posljednja runda bila je podsjetnik na staru izreku da je klasa trajna.

Sve pogrešne korake nadoknađivali su ptičicama, i iako je pošteno reći da ni Brooks Koepka ni Louis Oosthuizen nisu dali sve od sebe u pokušaju da ga svrgnu, Mickelson je vratio godine u Južnoj Karolini kako bi prkosio izgledima na stranicama poput Betdaq.

“Ovo je jednostavno nevjerojatan osjećaj. Samo sam vjerovao da je to moguće, a sve je govorilo da nije i nadam se da će i drugi pronaći tu inspiraciju”, razmišljao je Mickelson dok je držao Wanamaker Trophy.

“Možda će trebati malo dodatnog rada i težeg napora da se očuva tjelesnost, ili da se održe vještine, ali, bože, isplati li se na kraju. Jednostavno volim ovu igru ​​i volim to što radim i volim izazov natjecati se protiv tako sjajnih igrača.”

U velikoj starosti od 50 godina, Mickelson je postao najstariji pobjednik velikog prvenstva u povijesti igre i dokazao da moderni igrači još nisu sasvim napustili staru gardu.

Zaštitni znak 'bombe' iz 16. teea bio je trenutak u kojem su okupljeni posjetitelji, uz milijune gledatelja na TV-u, uistinu vjerovali da će Mickelson to učiniti.

ODNOSE: Phil Mickelson: Što je u torbi?

Oni koji prate Mickelsonove društvene kanale bit će svjesni njegove vesele osobnosti i činjenice da sebe ne shvaća uvijek tako ozbiljno. Međutim, tog šaljivog lika u nedjelju na PGA-u nije bilo nigdje.

S očima skrivenim iza tamnih nijansi, Mickelson je bio u punom poslovnom modu na stražnjoj devetki, što se tijekom poslijepodneva pokazalo iznimno teškim.

Amerikanac je trijumfirao, ne kroz iznimnu završnu rundu, već kroz svoju sposobnost da ograniči štetu na tih posljednjih devet rupa.

Koepka i Oosthuizen nisu se nosili s uvjetima s istom razinom aplomba, a to je Mickelsonu dalo jednostavan zadatak da spusti glavu i napravi parove.

Scene koje su pratile Mickelsona i Koepku 18. bile su oduševljavajuće i uzbudljive, ali i pomalo neugodne.

Dok su obojica pucali niz plovni put, gomila se masovno okupila iza njih, dok su se službenici turnira borili obuzdati one koji su se borili za najbolji pogled na 18. zelenilo.

Mickelson je to opisao kao "nervirajuće, ali iznimno strašan". Koepka je bio manje diplomatski.

No, dok je publika nedvojbeno prekoračila granicu, bilo je olakšanje vidjeti velike gužve na sportskom događaju, a Mickelson im je dao uspomene za cijeli život.

Pošteno je reći da nitko zapravo nije vjerovao da ima još jednu veliku titulu u sebi, ali s pola stoljeća iza sebe, ne morate govoriti Mickelsonu da je život pun iznenađenja.